Povijesni pregled

cropped-fejkep.jpg

Domus Hospitalis – Jeruzalem (1048. – 1291.)

Fra Gerard de SassoTeško je podupirati i voljeti instituciju ako ne znamo njezinu povijest. Međutim, gotovo je nemoguće sažeti tisućljetnu i veličanstvenu povijest Suverenog reda sv. Ivana od Jeruzalema na nekoliko stranica. Ova kratka kronologija ocrtava neke od najvažnijih događaja koji su pridonijeli povijesnom razvoju Reda, od njegovih začetaka do danas.

Na početku jedanaestog stoljeća Jeruzalem je bio pod okupacijom Saracena već 500 godina. 1020. godine kalif Dehara Ladimellah odobrio je grupi amalfitanskih pomoraca da u Jeruzalemu osnuju oblast s trgovačkim nastambama, konačištima za putnike, crkvama i skloništima za bolesnike i hodočasnike, često žrtvama nasilja i progona.

Bratstvo Ivanovaca, koje se može smatrati njegovom početnom jezgrom, te zasigurno najvažnijim dijelom Reda, nastao je u svrhu upravljanja Hospicijem posvećenom sv. Ivanu Krstitelju, koji je primao muškarce, dok je bolnica sv. Madeleine primala žene.

Godine 1090., kada su benediktinci upravljali “Sacra Domusom,” poglavar je bio Fra Gerardo de Sasso, rođen u Provansi, prema nekim zapisima u gradiću Amalfi, a koji je, prema drugim zapisima, zapanjujuće izbjegao smrt. Priznat je kao prva povijesna osoba i prvi Veliki Majstor Reda, te je uzdignut na čast oltara među Blaženim Ivanovcima.

Ubrzo nakon osnutka, “Domus Hospitalis” postao je žarišna točka ne samo za trgovce iz Amalfija nego također i za, što je još važnije, anonimne i siromašne mase ljude na hodočašću u Jeruzalem, najsvjetlije mjesto kršćanstva. 1099., na kraju Prvog križarskog rata (1095.-1099.), Godfrey od Bouillona ponovno osvaja Jeruzalem te Baldwin postaje njegov prvi kralj.

“Sacra Domus” doživjela je svoje najveličanstvenije trenutke te započela s pratećim aktivnostima, ne samo u korist trgovaca i hodočasnika, nego i u korist rastućeg bratstva “fratara” koje se razvijalo usporedno s razvojem svetih mjesta. Ovo bratstvo, poprimajući zasebne vlastite karakteristike i postavši institucijom, počelo je djelovati u korist križara.

Godine 1100., bratstvo je dobilo donacije od samog Godfreya od Bouillona, Rogera od Sicilije kao i mnogih drugih kršćanskih prinčeva. Te se donacije mogu smatrati zakonskim naslovima suvereniteta te su s vremenom postale glavna odlika Reda koje su od njega načinile Naciju bez granica, Kraljevstvo bez dinastije.

Fra Raymond Du PuyPapinskom poveljom 15. veljače 1113. te narednim uredbama, papa Pascal II. odobrio je instituciju Ivanovaca od Jeruzalema, slobodnu od bilo koje državne ili crkvene vlasti. Maleno bratstvo proširilo se van granica Palestine i na sve kršćanske oblasti te je, ovlašteno od Pape, smjelo primati donacije i osnivati skloništa.

Prisutstvo Reda je u Jeruzalemu bilo od velike važnosti, posebice kada je 1120. godine, nakon smrti fra Gerarda, plemića iz Provanse, fra Raymond Du Puy pozvan da vodi Ivanovce. On je radikalno promijenio planove, strategiju i svrhu institucije.

Obrana Jeruzalemskog Kraljevstva i procvat viteškog duha bili su odlučujući faktori koji su nagnali “fratre” da postanu „konjanici vitezovi i štitonoše Pape“ (equites et servientes armigeri). Voljom pape Innocenta III., uz već postojeće zadatke, red Ivanovaca poprimio je i vojne funkcije. Bilo je to jedinstveno ujedinjenje: vojne snage štitile su kršćanske oblasti, dok je dobročinstvo Ivanovaca štitilo život.

Vjerska i viteška struktura opravdala je koncept da je obrana Jeruzalemskog Kraljevstva, kojeg je Bog htio, dužnost koju ni jedan kršćanin ne može izbjeći. Vitezovi, koji su kao svoj simbol usvojili osmerokutni bijeli križ, borili su se za obranu bolesnih i slabih, za hodočasnike, poštenje i pravdu. Obvezivala su ih tri vjerska zavjeta: pokornost, oskudica i čistoća. Kapelani su čuvali darove, dok su “fratri” liječili, tješili i zakapali nesretnike.

Kralj Aragon, vitez Reda, na svojoj je smrtnoj postelji svu svoju imovinu predao vitezovima, ostavivši vitezovima Templarima i vitezovima svetog Groba, koji su hrabro štitili sveta mjesta, da upravljaju njegovom ostavštinom.

U međuvremenu su vitezovi sudjelovali u Drugom križarskom ratu (1147.-1149.) te su na poseban način sudjelovali u ekspediciji na Damask (1148.). Red je obnovio svoje zalihe, utemeljio naselja u mnogim zemljama, stekao imovinu po cijeloj Europi te postao bedem kršćanske vjere.

gm_jean_de_villiersSultan Saladin je 1187., nakon mnogo veličanstvenih pobjeda i osvojenih mnogih teritorija, prešao rijeku Jordan. Unatoč hrabroj obrani, Veliki Majstor te mnogi vitezovi Reda, vitezovi Templari i vitezovi svetog Groba ubijeni su u uzaludnom pokušaju sprečavanja nevjernika u ponovnom osvajanju Jeruzalema. Sjedište je Reda preseljeno u Margat u Siriji.

Tijekom Trećeg križarskog rata (1189.-1192.), pod vodstvom Rikarda I. Lavljeg Srca i vojnom potporom vitezova Reda, Sv. Ivan od Akre oslobođen je te postao novo sjedište Reda. Sultan je 1265. napao i ponovno osvojio Tiro, Cesareu i Margat; samo je Crac, utvrda sagrađena s ciljem obrane od osvajanja na duže periode izdržala napad, no naposljetku je i ona bila osvojena. Nakon herojskog otpora, Veliki je Majstor, Jean De Williers, 1291. napustio zadnja uporišta Sv. Ivana od Akre.

Cipar (1291 – 1308)

cyprus_kolossi_castle_ffGubitak Jeruzalema i cijele Svete zemlje od ruku Turaka, odrazio bi se vrlo negativno za Red, tako da je u nadi opstojanja svete zemlje odlučeno da se Red preseli na Cipar 1291 godine gdje je uz pomoć i odobrenje kralja Henrika II od Lusignana, kralja Jeruzelema a kasnije i kralja Cipra uspostavljen stožer Reda i to u gradu Limassolu. Od vitezova sv. Ivana, kralj Cipra je osnovao kraljevsku gardu i tako ušao u povijest kao „Kralj mača i tišine“ tj. Suverenog reda Cipra.

 

Ceremonija Malteških vitezova (KMFAP) u tvrđavi vitezova u Limassolu

Ceremonija Malteških vitezova (KMFAP) u tvrđavi vitezova u Limassolu izgrađene 1210 godine.

 

Rhodos (1308 – 1523)

Grand Master Foulques de Villaret1308. godine, pod zapovjedništvom Velikog Majstora Foulques de Villaret, vitezovi su osvojili Rodos gdje će ostati narednih 214 godina i izgraditi jako uporište u borbi protiv islama. U Rodosu su vitezovi bili vladari, kovali su novac, a nakon potiskivanja vitezova templara, primili su svoju veliku baštinu i njihove ogromne posjede po odredbama papa Klementa V., izraženu u buli “Vox u excelso” od 23. ožujka 1312. Na taj način Red je i “de facto” postao suveren.

Godine 1440. osamnaest velikih turskih galija neuspješno je napalo dobro utvrđenu luku Rodos. Oni će se ponovno vratiti napasti otok nakon četiri godine ali i tada bez uspjeha zahvaljujući hrabrosti 18.000 branitelja otoka vođenih vitezovima Reda.

Godine 1453. nakon gubitka Carigrada, Turci su napali Europu prijeteći da će uništiti ne samo kršćanstvo, nego i ono što kršćanstvo predstavlja u smislu civilizacije. Od tog trenutka djelovanja Reda postaje sve više i jače izraženije te i odlučniji u namjeri od obrane koju donosi islamski val  u osvajanju Europe, prijeteći da će pomesti stoljetnu povijest kršćanstva i izbrisati ideološku baštinu da kršćanstvo nije univerzalna vrijednost.

Pierre d’Aubusson1480. godine Veliki Majstor Pierre d’Aubusson morao se suočiti sa 100.000 osvajača nevjernika koji su plovili na 150 brodova. Borba je bila strašna; tisuće je ljudi ranjeno ili poginulo na obje strane, među njima i sin sultana Mahmuda II. Na posljetku vitezovi su porazili svoje neprijatelje koji su se panično vratili nazad prema svojoj bazi. Pierre d’Aubbusson imenovan je tada kardinalom.

Dana 24. lipnja 1522. godine, flote sultana Sulimana Veličanstvenog, kojim je zapovijedao Mustafa paša, prijetile su obali Rodosa sa 700 brodova i sa 200.000 ljudi, suočeni sa samo 5.000 obučenih vojnika i nekoliko tisuća naoružanih otočana kojima su zapovijedali vitezovi Reda. Opsada je počela 26. srpnja. Bitka je bila izuzetno nasilna i Sultan, bojeći se da će biti poražen, povukao je svoje trupe. Od 650 vitezova samo četiri su ostala neozlijeđena.

Phillip de VilliersNakon šest mjeseci, Veliki Majstor Reda, koji se više nije nadao u pobjedu, predao je svoje mirovne uvjete sultanu, koji se divio hrabrosti vitezova, te je na koncu i 24. prosinca 1522. godine  prihvatio kapitulaciju. Obećao je da crkve neće biti oskvrnjena, otočani će biti slobodni da odu, a vitezovima će biti dopušteno da uzme svoje arhive i svoja blaga. Preživjelo je 160 vitezova od 650 prvotno osnovanih na Rodosu te je 5.000 stanovnika otoka napustilo otok.

2. siječnja 1523, u pet sati ujutro preživjeli vitezovi i stanovnici otplovili su sa Rodosa. Konvoj se sastojao od tri galije, svete Marije, sv. Katarine i sv. Ivana, a za njima su plovile galije sv. Bonaventure, 11 velikih brodova i 14 malih. Veliki Majstor se je zadnji ukrcao na brod i napustio otok.

Gubitak Rodosa opet je bacio sumnju na samo postojanje Reda zbog nedostatka stalnog sjedišta. Padom Rodosa svaka nada za opstanak kršćanstva se raspala i „Islamski polumjesec“ zaviorio se je Sredozemnim morem.

To je bio tragičan trenutak, ali Red nije digao bijelu zastavu i predao se. Dana 30. travnja 1523 godine, konvoj sa vitezovima je stigao u Messina. Privremena sjedišta Reda bila su u Civitavecchia, Viterbu, Nici i Villafrancu.

 

Malta (1530 – 1798)

Giulio de Medici, vitez Reda i Veliki prior Capua, izabran je za papu pod imenom Klement VII,  požalio se caru Karlu I, kralju Španjolske, koji je 24. srpnja 1530. godine odobrio je u plemeniti i besplatni posjed darovati Redu malteške otoke i Tripolij na afričkoj obali, potvrđenom papinskom bulom.

Red je bio dužan svake godine na blagdan Svih svetih, darovati jednog sokola kao simboličnu počast kralju Španjolske i njegovim nasljednicima kao kraljevima Sicilije. Od tada su Vitezovi Reda svetog Ivana Krstitelja bili poznati kao Malteški vitezovi, i malteški otoci postali su njihova suverena država.

Otok Malta, do tada gotovo pusti otok postao je bastion obrane kršćanstva. Uvijek spremni za borbi i obranu, okretna križarska mornarica patrolirala je stalno na moru i štitila bespomoćne obale Sicilije i Italije, zamijenivši vojne nedostatke i sporu kraljevsku flotu. U međuvremenu su Turci, nakon zauzimanja Budima bili prijetnja u osvajanju Beča zbog svoje blizine u kojoj su se nalazili osvajanjem Budima.

Jean Parisot de la VallettePočev od 18. svibnja 1565. godine,  vitezovi pod zapovjedništvom njihovog Velikog Majstora, Jean Parisota od Vallette, trpjeli su veliku opsadu turske flote od 200 brodova sa preko 50.000 muslimanskih vojnika koji su krenuli u napad u ime Alaha. Već gotovo četiri mjeseca vitezovi, sa samo 9.000 vojnika pružali su otpor i ubili više od 20.000 neprijatelja.

Turska je izgubila primat kao najača pomorska sila u Sredozemnom moru, a sljedeća dva stoljeća Malta je ostala neosvojiva. Ta je pobjeda imala je golem odjek u Europi, a flota Reda postala je jedna od najmoćnijih u Sredozemnom moru.

Francuska revolucija je izbila u cijeloj Europi poput oluje. Sva baština od Reda u Francuskoj zaplijenjena je 1792. a potom i u Italiji. Viteški Red bio je iznenađen revolucijom.

Dana 7. lipnja 1798. godine prve fregate ekspedicije u Egipat francuske vojske stigle su ispred Malte. Dana 9. lipnja, general Napoleon Bonaparte stigao je sa velikim brojem vojnika. U jutarnjim satima 12. lipnja Napoleon se sa vojskom iskrcao i ušao pješice u grad Valletta.

Ferdinand von HompeschZbog velike strateške greške i oklijevanja Velikog Majstora Ferdinanda von Hompesch Bolheima, Napoleon je oduzeo nasljedstvo slave i krvi vitezova bez borbe, a u zamjenu za obećanje koja nikada nije održao: pružati dobrodošlicu vitezovima reda u Francusku.

Malta, koja je odolijevala Turskim gusarima stoljećima, otvorila je svoja vrata za neprijatelja. Napoleonovi vojnici pljačkali su neprekidno sve što su mogli.

19. lipnja 1798. godine Napoleon je napustio Maltu s francuskim vojskom i zaputio se za Egipat, ostaveći samo 1000 ljudi pod zapovjedništvom generala Claude Vaubois da brani otok.

Maltežani, uz pomoć britanskih trupa borili su se protiv francuskih snaga koje su na kraju kapitulirale i napustile otok. Britanska zastava zavijorila se na otoku 5. rujna 1800.

Gubitak Malte mogao je značiti i kraj Reda. No Red, kao mitski Feniks, ponovno se rađa iz vlastitog pepela i nije i nikada neće umrijeti.

Ironično, dok su posjedi Reda bili otvoreni za pljačku od sviju, bez ikakve kazne, i dok im je teritorij bio osvajan, šest velike europske sila su potpisale Deklaraciju o miru 27. ožujka 1802. godine. Ta međunarodna deklaracija o miru proizlazi o ponovnom uspostavljanju, zaštiti i održavanju Suverenog Reda Sv. Ivana Jeruzalemskog.

 

Federacija I

Raymond PerellosNema sumnjam da je pravi poziv inspiriran uzornim životom fra Gerarda i međunarodnog utjecaja i prestiža postignuti uz pomoć Raymond du Puy, te su bili glavni razlozi utvrđivanja činjenica da je baš kao i ranije 1170 godine, kralj Poljske ovlašten za otvaranje Zapovjedništva svetog Ivana te bolnice i kapele. Uvijek pod zaštitom poljskih kraljeva, druga zapovjedništva  pojavila su se u različitim mjestima kao što su Svernik-Starolessve, Ostrog i dr. mjesta a koji je nakon 1310 godine postao priorom Poljske.

1609. godine  princ Janusz Ostrogski, vlasnik i nasljedni zapovjednik, posljednji iz dinastije Ruridik, ostavio je svoje veliko imanje Autonomnom Sionskom Redu.Posebna obilježja tog reda su da zapovjednici i vitezovi nisu bili dužni pridržavati se celibata i da su stranci mogu biti primljeni u ovom Red kao vitezovi Reda.

Invazija na Poljsku, te nakon toga podjela njezinog teritorija stavljena je pod ruskom kontrolom veliki dio Reda. Kako bi opravdali prava Reda, počeli su pregovori na ruskom carskom dvoru s Katarinom Velikom, a kao predstavnik Reda bio je ministar Reda grof Julius Renatusa Litta.

Presuda od 17. prosinca 1899. godine, Građanskog suda u Saint Petersbourg, kojom prepoznaje nasljedna prava zapovjedništva od Svernik-Starolessve,  Reda svetog Ivana Jeruzalemskog, i to u osobi princa Nikole de Ligny-Luksemburg kao posljednjeg potomka dinastije Ligny-Luksemburg.

 

Federacija II

Emmanuel de RohanU siječnju 1797. Red je priznat u Rusiji Konvencijom potpisanom u St. Petersburgu između cara Pavla I. i Velikog Majstora Rohana. Uvjeti Konvencije su potvrđeni i potpisani u kolovozu 1797. koje obvezuju cara na zaštitu Reda.

 

 

 

 

 

gm_paul_i paul_i_of_russias_malt_crown_1798 paul_i_by_salvatore_tonci

U prosincu 1797. ruski car Pavao prihvatio je na svečanoj ceremoniji ovaj novi Red.

Predstavnici Samostalnog Sionskog Reda Poljske koja nikada nije niti prestalo postojati, zajedno s predstavnicima drugih redova i nasljednim zapovjedništvima u sličnim uvjetima, okupljenim u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1908. godine, te u prisutnosti nasljednih zapovjednika odlučili su organizirati zbor samostalnih Redova. Takav skup dogodio se tijekom 1908. i 1911. godine, a kao rezultat toga je Svjetski Saveza Samostalnih Redova i nasljednih zapovjednika te je registriran u skladu sa američkim zakonom.

Dana 6. veljače 1954. godine Veliko vijeće Autonomnih Ujedinjenih Redova izabralo je kao svojeg Velikog Majstora nasljednom zapovjednika od Svernik-Starolessve i od zapovjedništva Bean-Toulouse, princa Nikolu de Ligny-Luksemburg de Lascaris Ventimille.

Presuda i Rješenje od strane talijanskog suda od 25. lipnja 1955. godine upućene preko peticije Sudu, priznaje  princa Nikolu de Ligny-Luksemburg de Lascaris Ventimille, kao kraljevskog nasljednika i princa Cipra i Jeruzalema, kao nasljednika dinastije Ardennes-Lorraine, koja je osnivač Kraljevstva Jeruzalema, kao nasljednika svih suverenih prava spomenute dinastije i kao njezinog zaštitnika za Velikog Majstora “jus sanguinis, Magestatis et Honorum”, Autonomnog Ujedinjenog Reda i nasljednim Zapovjedništvom Reda svetog Ivana Jeruzalemskog od Malte, sa svim pravima dinastije, uključujući i pravo prenosa ili delegiranja ovlasti za viteške naslove bez ikakvih ograničenja u korištenju odgovarajućih činova korisnicima Reda.

Presudom talijanskog suda, od 25. lipnja 1955. godine kojom se prepoznaju jasne razlike između Suverenog malteškog vojnog reda, tkz. SMOM-a, Svjetski Savez Samostalnih Ujedinjenih Redova kaže:

“Očito je da kardinalski sud (*) namjerava izreći presudu samo o novoj Papinskoj instituciji, a ne o drevnom Redu zastupljenom od svih Redova, koje umjesto toga, nakon što je izdao presudu, odlučio nastaviti sa imenovanjem njihovog novog Velikog Majstora, te je 6. veljače 1954. godine nominiran za spomenutu dužnost i dostojanstvo princ Nikola de Ligny-Luksemburg Lascaris Ventimiglia, iz drevne dinastije Ardennes-Lorraine.”

Federacija III

25. srpnja 1955. godine princ Nikola je potpisao dekret o novom Ustavu. 26. kolovoza 1962. nasljednik Velikog kancelara  Suverenog reda Cipra, Njegova Ekscelencija grof Michael Paul Pierre de Valitch, obećao je vjernost Velikom Majstoru Saveza Samostalnih Ujedinjenih Redova princu Nikoli.

Dana 22. veljače 1966. godine, Veliki Majstor princ Nikola potpisao je dekret kojim regulira proces imenovanja te imenuje  kancelara Suverenog reda Cipra, Njegovu Ekscelenciju grofa Michael Paul Pierre de Valitch kao Velikog Majstora i general pukovnika Saveza Samostalnih Ujedinjenih Priora s pravom da ga naslijedi.

1968. godine Njegova Visost grof Michael Paul Pierre De Valitch,  biva imenovan biskupom Američke pravoslavne Katoličke crkve, u nadležnosti države New York. U kolovozu 1977. godine, njegova Visost Nadbiskup Count Lorenzo De Valitch potpisao je prijenos institucije  „Autonomnih Ujedinjenih Priora u gradu New Yorku. 23. kolovoza 1977. godine, a državni odvjetnik države New York, Louis J. Lefkowitz, izdaje Odobrenje za Savez Samostalnih Ujedinjenih Priora a prijevod na engleski jeziki glasi “Federacija Autonomnih Priora Suverenog Reda Svetog Ivana iz Jeruzalema, Malteški vitezovi “.
Istoga dana sudac Vrhovnog suda države New York, Alfred M. Ascione, odobrio je taj akt.
7. travnja 1992. Njegova Visosti nadbiskup Lorenzo De Valitch, titularni nadbiskup Efeza, princ i Veliki majstor “Federacije Autonomnih Priora Suverenog Reda svetog Ivana Jeruzalemskog, Malteški Vitezovi”, zbog duševne bolesti proglašen je mentalno nesposobnim  od strane Vrhovnog suda u New Yorku, i stavljen je pod nadzorom primata metropolije američke pravoslavne Katoličke crkve, u nadležnosti države New York.
Dana 21. siječnja 1994. godine,a u skladu s Ustavom od 3. srpnja 1977. godine, Priorija Suverene reda svetog Ivana Jeruzalemskog, metropolije američkog pravoslavne Katoličke crkve, u nadležnosti države New York, Njegova Visost nadbiskup princ Lorenzo De Valitch razriješen je svih svojih dužnosti te kao njegov zakonski nasljednik postavljen je Dom Lorenzo, patrijarh i mitropolita Primata Američke pravoslavne Katoličke crkve, u nadležnosti države New York.

Dana 22. siječnja 1994. godine, u gradu Naxxaru na Malti, pred velikim zborom vitezova Federacije, Njegova Visost nadbiskup princ Lorenzo De Valitch razriješen je svih dužnosti te je prihvaćen kao njegov zakonski nasljednik Dom Lorenzo, patrijarh i mitropolita Primata Američke pravoslavne Katoličke crkve, u nadležnosti države New York.
24. lipnja 1994. godine, za vrijeme proslave svetkovine svetog Ivana, Njegova Visost Dom Lorenzo, proglasio je i potpisao dekret o početku međuvladavine, u kojem treba ponovno procijeniti političku strukturu reda te treba biti ažurirana u skladu s potrebama vremena te da se ubrza povratak Reda sa standardima slavne moći koju je red imao prije. Na taj isti datum  Dom Lorenzo potpisao je i proglasio stvarnu Ustavnu povelju Federacije koja će biti na snazi za cijeli period međuvladavine.

Javnim činom koji se dogodio 07. prosinca 2002. godine, tijekom ceremonije u gradu Bologni u  Italiji, njegova visosti  Dom Lorenzo je proglasio svog bratića general pukovnika Federacije grofa Sir J. Cosmellija, nasljednikom Suverenog reda Cipra i Velikog Sionskog Presvetog Trojstva od Villedieu.

Dana 22. listopada 2005. godine, nekoliko godina od smrti  nadbiskupa princa De Valicha, tijekom ceremonije koja se odvijala u kraljevskoj palači  Gödölö, u Mađarskoj, njegova visost Dom Lorenzo  proglašen je princom i Velikim Majstorom Federacije. Istog dana, a tijekom navedene svečanosti proglasio je dikretom Uredbu kojom se završava period međuvladavine.

Dana 14. studenog 2005. godine, nakon što je doživio srčani udar, njegova visost Dom Lorenzo preminuo je u bolnici Sveti Vincent u gradu New Yorku.

U skladu sa dekretom Federacije, dana 12. veljače 2006. godine na susretu Velikog Vijeća sa svrhom izbora nasljednika koji se održao u gradu Lisabonu u Portugalu, a na kojem su prisustvovali svi njezini članovi, njegova ekscelencija Sir J. M. Cosmelli kao general pukovnik Federacije proglašen je jednoglasno kao nasljednik i imenovan Velikim Majstorom Federacije.

Novi nasljednik, njegovo visočanstvo princ Jose Cosmelli uredbom 01/06 od 20. veljače 2006. godine imenovao je Sir George Poppera za general pukovnika Federacije, te su obojica započeli sa reorganizacijom i obnavljanjem vlade Federacije, kao suverene država, te reorganizaciju i samu strukture Suverenog Reda. Na isti dan je uredbom 01A /06, aktiviran Suvereni Red Cipra, dajući mu tako povijesnu dužnost i funkcija doprinosa sigurnosti u svijetu, ispunjavajući na taj način povijesno vojno zvanje Malteških Vitezova Reda svetog Ivana.

Dana 16. rujna 2006. godine, u Mađarskoj, njegova visost princ Cosmelli imenovao je prve članove Novog ekumenskog Sabora, a koji su predstavljeni u ovom novom vijeću i to iz nekoliko crkava i religija, kao što su rimokatolici, kršćanski protestanti, židovi te članovi crkve vječnog života. Kasnije je imenovan i predstavnik muslimanske vjeroispovijesti za člana Sabora.

Dana 15. studenog 2007. godine u gradu Budimpešti u  Mađarskoj, bio je održan novi sastanak Velikog Vijeća. Svi članovi Velikog Vijeća su na sazvanom sastanku upoznati sa postojećim zakonima, te ih je na tom vijeću bilo prisutno ukupno 93% . Veliko vijeće odlučilo je spojiti „Veliko Vijeće“ i „Zapovjedničko Vijeće“ u jedno zajedničko tijelo pod nazivom „Veliko Poglavarsko Vijeće“.

Ustav Federacije od 24. lipnja 1994. godine pregledan je, ažuriran i zamijenjen novim prema ustavnim odredbama od 2007, 2008 i 2009 godine.

Raste ugled i vjerodostojnost reda, kao suverenog reda i kao suverene države, kao i njegov aktivni humanitarno rad, stalna podrška razvoju kulture, zdravstvenih aktivnosti kao i spašavanja ljudi u različitim dijelovima svijeta, dovelo je do uspostave prijateljskih odnosa sa državama širom svijeta, potpisani su ugovori o prijateljstvu i suradnji sa mnogobrojnim državama, savezima i redovima, kao što je Ekumenski red Svetog Ivana iz Španjolske kao i ulazak u Savez Ordo Hungariae, povijesnog mađarskog Red.

labkep